Raskošan sjaj ranog baroka

Talijanski i njemački grad, povezani dvama skladateljskim majstorima, našli su se u naslovu koncerta ansambla Antiphonus i gostiju iz Njemačke Concerto dei venti, koji su predstavili 4. prosinca na gostovanju u Slavonskom Brodu, a večer prije toga i u Zagrebu. Barokni sjaj Venecije i Dresdena povezao je Giovannija Gabrielija i Heinricha Schütza, učitelja i učenika koji odražavaju sliku svijeta na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, fascinirani suodnosom vokalnog i instrumentalnog glazbenog izričaja u duhovnome glazbenom prostoru. Zahvaljujući neumornom istraživačkom duhu umjetničkog voditelja ansambla Tomislava Fačinija, Antiphonusovi koncerti uvijek su tematski osmišljeni, interpretacijski raskošni, slušateljski intrigantni, bez obzira u kojem se repertoaru nađu – je li to renesansno višeglasje, svijet romantičarske popijevke ili suvremeni vokalni izričaj. A to, pak, omogućuju vrsni pjevači, koji su kvalitetni solisti, ali povrh toga još kvalitetniji suradnici u kreiranju zamišljenoga zvuka ansambla.

Ansambl Antiphonus u crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskome Brodu / Izvor Fotoklub KADAR SB

Vokalnu jezgru ansambla činili su ovoga puta Anabela Barić, Monika Cerovčec, Martina Borse, Ivan Bingula, Siniša Galović i Tomislav Fačini, a od instrumentalista pridružili su im se Dubravko Ćepulić Polgar na orguljama te violinist Uwe Ulbrich, violistica Amy Shen, Martin Bolterauer i Anna Schall na kornetima, Robert Schlegl, Cameron Drayton i Keal Couper na trombonima i Hans Brüderl na teorbi. Concerto dei venti – tako su nazvani gosti instrumentalisti iz Njemačke stacionirani oko Bremena, jezgru im čine puhači, a „postali“ su ansambl upravo na poticaj Tomislava Fačinija prilikom snimanja CD-a Nebo i zemlja Tomasa Cecchinija sa Zborom HRT-a (2020).

Desetak Gabrielijevih i Schützovih skladbi upotpunile su dvije instrumentalne skladbe, Biagia Marinija i manje poznata, ali u svom gradu važna, bremenskog skladatelja Johanna Sommera. Ono što su glazbenici zajednički nastojali istražiti na koncertu jest praksa dvozbornoga ili višezbornog pjevanja, u stručnoj literaturi znana kao cori spezzati, praksa karakteristično nastala u Veneciji i dosegnula vrhunac u opusima Giovannija Gabrielija, a koju je Schütz upoznao tijekom boravka u tome gradu i potom „odnio“ u svoj Dresden. Dakako, crkva Presvetoga Trojstva u Slavonskome Brodu ne može omogućiti primjenu te tehnike u pravom smislu (malo koja crkva ima te prostorne mogućnosti), ali zato su izvođači domišljato rekreirali dojam ove osobite prakse. Gabrielijevom Toccatom primi toni na orguljama „pripremljen“ je zvukovni prostor, a potom su, svakom novom skladbom, pjevači i instrumentalisti stavljani u različite kombinacije (poput četiriju različitih glasova, triju trombona i violine uz basso continuo u Gabrielijevu O Jesu mi dulcissime), raznovrsno i pažljivo s obzirom na zvukovne boje pozicionirani s lijeve i desne strane bassa continua (kao u Gabrielijevu Magnificatu), kao i prostorno organizirani kako bi uspješno dočarali efekt jeke i u zvukovnom i u strukturnom smislu (u Schützovu Jauchzet dem Herren manji ansambl smješten je u pozadinu, pored oltara). Posebno zanimljive bile su instrumentalne izvedbe Marinijeve Canzone za četiri dionice i dvaju Gabrielijevih Canzona za pet i sedam dionica, u kojima je došla do izražaja raskoš „probuđene“ barokne instrumentalne glazbe, ali i raskoš izvanrednih interpretacija gostujućih glazbenika na autentičnim instrumentima. Latinski i njemački jezik zazvučali su u čistom izgovoru, boje glasova odlično su se upotpunjavale, a iz perspektive interpretativnih zahtjeva da se zaključiti da, unatoč ne uvijek odgovarajućim akustičkim svojstvima crkve u kojoj su se znali izgubiti pojedini nutarnji glasovi glazbene konstrukcije, Antiphonusovi pjevači suvereno vladaju stilskim specifičnostima bez kojih je izvedba glazbe ovakva tipa nemoguća (ili barem neprimjerena).

Beskompromisna težnja k izvrsnosti i stalna potreba za istraživanjem glazbene raznolikosti karakteristike su koje Antiphonus „guraju“ uvijek još jedan korak dalje, a fleksibilnost ansambla i težnja za suradnjom s „najboljima od najboljih“ omogućuje potragu za novim glazbenim biserima kojih u tom glazbenome moru, čini se, nikada neće nestati. Više od ansambla, Antiphonus postaje ideja jedinstvena na hrvatskom glazbenom obzorju.